Dvostruki album s bogato opremljenom knjižicom “U potrazi za novim zvukom: 1956 – 1984 – Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja” po prvi put na jednom mjestu okuplja domaće pionire eksperimentalnog zvuka. Skladatelji poput Ive Maleca i Branimira Sakača aktivni su na tom području još od 50-ih godina prošlog stoljeća. Njihova su najranija djela s tog područja sve do ovog izdanja bila neobjavljena, kao uostalom i većina glazbe odabrane za ovu antologiju.
Na dvostrukom CD-u nalaze se skladatelji kao što su Ivo Malec, Branimir Sakač, Miroslav Miletić, Milko Kelemen, Dubravko Detoni, Silvio Foretić, Natko Devčić, Igor Kuljerić, Marko Ruždjak, Zlatko Pibernik, Josip Magdić, Davorin Kempf, Zlatko Tanodi i Mladen Miličević.
Za naslovnicu albuma je korištena slika Julije Knifera Meandar 1 (1961.), likovno oblikovanje potpisuje Nikolina Steković, a izvršnu produkciju Petar Milat i Multimedijalni Institut.
Autor antologije Višeslav Laboš koristi sveobuhvatni pojam elektroakustičke glazbe koji ovdje uključuje čistu elektroničku glazbu, konkretnu glazbu (“musique concrete”), glazbu za elektroakustički transformirane “žive” instrumente fiksirane na magnetofonsku vrpcu te sintetsku glazbu koja obuhvaća sve tri gore navedene tehnike. Na dvostrukom CD-u se nalazi i prva računalna kompozicija jednog hrvatskog skladatelja, koja ujedno i zatvara obrađeni vremenski okvir definiran nastankom skladbi od 1956. do 1984. godine.
U to vrijeme glavni instrument za kreiranje elektroakustičke glazbe bio je magnetofon, i u našoj sredini pokoji rijetki prototip starih elektroničkih instrumenata kao prethodnik tek ranih 70-ih u Hrvatskoj dobavljivih sintetizatora.
Unutar uzetog okvira, urednički koncept i način odabira djela uvrštenih u Antologiju vođen je načelom uključivanja prve elektroakustičke skladbe pojedinog autora, ali i onih izuzetno značajnih, kako za pojedini skladateljski opus tako i za povijest hrvatske elektroakustičke glazbe. To ne znači da pojedina prva djela nemaju i umjetničku vrijednost, nego se želi naglasiti da kod njih umjetničko vrednovanje nije bio prvenstveni kriterij odabira. Ovakvim je konceptom Laboš prije svega imao namjeru predstaviti prve pokušaje i odgovore domaće akademske glazbene zajednice na pojavu elektroakustičke glazbe i tadašnje nove tendencije u svijetu.
U poetičkom i u kompozicijsko-tehničkom smislu, skladatelji i djela uvrštena u antologiju ne čine homogenu cjelinu, niti ima razloga tražiti kakvu stilsku homogenost, ali ih povezuju pionirsko bavljenje elektroakustičkom glazbom, međunarodno djelovanje i odmak od svojevrsnog umjetničkog tradicionalizma prisutnog u tadašnjoj institucionalnoj i akademskoj glazbenoj zajednici. To se prije svega odnosi na najraniji period kada u Hrvatskoj nije postojao elektronički studio, pa su ovdje zastupljeni skladatelji mahom svojevrsni “imigranti” koji su školovanje i djelovanje nastavljali u inozemstvu prateći tadašnja svjetska glazbena zbivanja. Također, njihov je interes i bavljenje elektroakustičkom glazbom važno i u umjetničkom odnosno poetičkom smislu kao svojevrsna reakcija na već spomenuti konzervativizam, a koji je rezultat i dotadašnje ideologije nacionalnog smjera u glazbi.
Tako su za ponajveći doprinos razvoju i napretku na ovom polju zaslužni pojedinci koji su svoja tadašnja elektroakustička djela realizirali mimo mainstream akademske zajednice, isprva u međunarodnim studijima, zatim u skromnim uvjetima Radiotelevizije Zagreb, a tek od 1972. i u jedinom elektroničkom studiju u Jugoslaviji, onom pri Radio Beogradu.
(393)
