Josipa Lisac, glazbena diva i Tomislav Uhlik, skladatelj i dirigent, dobitnici su Porina za životno djelo koji će im biti uručen na svečanoj dodjeli u Rijeci.
Upravni odbor Porina dodjeljuje nagradu za životno djelo onim umjetnicima koji su svojim radom, trudom i uspjehom znatno doprinijeli kulturi, ali i ostavili veliki trag u hrvatskoj glazbi.
Josipa Lisac na sceni djeluje više od 50 godina. Naglašenog pjevačkog identiteta protkanog različitim glazbenim stilovima, posebna je po svojoj specifičnoj boji glasa koji seže od kontraalta do soprana, scenskoj pojavi kao i odličnim interpretacijskim sposobnostima. Glazbenu karijeru započela je kada je imala samo deset godina u Dječjem zboru Radiotelevizije Zagreb, 1967. godine postala je pjevačica grupe O’Hara, a nedugo zatim i grupe Zlatni akordi. Na svom prvom festivalu u Opatiji, Josipa Lisac izaziva pravu senzaciju kod široke publike i najavljuje dolazak intrigantne i jedinstvene glazbenice koja će razviti svoj jedinstveni stil glazbenog izražavanja. Poznanstvo, prijateljstvo i ljubav s popularnim rock’n’roll pjevačem i skladateljem Karlom Metikošem potpuno zaokružuje njen glazbeni i životni put. Metikoševo iskustvo i snažna autorska osobnost uobličava Josipu Lisac kao jedinstvenu umjetnicu i ženu. Njihov prvi zajednički album “Dnevnik jedne ljubavi” iz 1973. godine do danas je jedan od najboljih konceptualnih rock ostvarenja, antologija hrvatske diskografije. Isti album dobitnik je Porina za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe 2015. godine. Koncerte posvećene Karlu Metikošu Josipa je počela održavati godinu dana nakon njegove smrti, od 1992. godine, svakog 10. prosinca, a upravo je za album “Koncert u čast Karla Metikoša” 1996. godine Josipa osvojila nagradu Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu. Koncertom u čast Karla Metikoša tada je ravnao poznati dirigent i skladatelj Igor Kuljević. I kompilacija “Ritam kiše – sjećanje na Karla Metikoša” 1995. godine dobila je nagradu Porin, dok je Josipa ukupno dobitnica čak 22 nagrade u različitim kategorijama sa svojim suradnicima. Sada se ovoj velikoj kolekciji pridružuje i Porin za životno djelo.
Posljednjem Josipinom diskografskom albumu “Josipa Lisac from Croatia Records studio” objavljenom krajem 2018. godine pripala su čak tri Porina, za pjesmu “Dok razmišljam o nama” Josipa je dobila još jednog Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu, a album je pobijedio i u konkurenciji za najbolju produkciju i najbolju snimku. Osim na CD-u i Blu-rayu ovaj album je prošle godine objavljen i na dvostrukom vinilu.
Siniša Škarica, dugogodišnji urednik Jugotona i Croatia Records te vrsni poznavatelj lika i djela Josipe Lisac, nakon odluke Upravnog odbora Porina napisao je:
Naraštaji glazbenika rođenih u 80-ima – stvarno ili umjetnički – njezini su fanovi od Dina Dvornika, Nene Belana, Marijana Bana i Daleke obale, Gibonnija, Davora Gopca i Psihomodo popa do Elvisa Stanića, Saše Antića i TBF-a, Mile Kekina i Hladnog piva ili Tonija Starešinića i njegova Chui. Uostalom približnu sliku s kim je sve surađivala dobit ćete ako prelistate dvostruki CD pod naslovom Posve slobodna – suradnje i etno gdje ćete susresti s imenima od Bajage, Boe, Quasarra i Cubisma do Šabana Bajramovića, Tedija Spalata, Lidije Bajuk i ekskvizitnih glazbenika obitelji Tavitijan.
Kažu da se filozofija djece te mitske dekade zrcalila u krilatici „ne znamo što želimo, ali to želimo odmah“. Punkeri kao sinonim za pokoljenja iznikla u muzičkim ratovima na poljima 80-ih voljeli su je, nju koja je vrlo dobro znala što hoće i znala je da to neće dobiti lako i odmah.
„Glas postoji tek onda ako se u njemu nešto događa … da osmišljava neki zvuk stran svakoj normalnoj artikulaciji vokala.“ Tako je govorila na početku svoje karijere i istu misao kao nit vodilju nevjerojatno vjerno slijedila do dana današnjeg. Suradnjama s generacijama čudotvoraca fuzijskih gibanja u glazbi kao što su Elvis Stanić, Gojko Tomljanovića, Josip Grah, Davor Črnigoj, Borna Šercar, Damir Šomen, Joe Kaplowitz ili Toni Starešinić – od kojih su neki tek rođeni kada se ona uspinjala na tron vladarice rocka – otkriva nam po tko zna koji put svu raskoš njezina glasa i studiozan pristup interpretaciji, isti onaj kakav svaki vrhunski glazbenik pristupa svom instrumentu. Ta skoro opsesivna studioznost i svekolika erudicija koju Josipa jednako temeljito hrani tijekom čitave karijera isključuju mogućnost da ono čega se prihvati ostane u sferi osrednjosti.
A ja u ovom trenutku ne mogu isključiti notu privatnosti. Kao da sam imao privilegij poznavati Josipu prije nje same u razgovorima s njezinim prvim učiteljem pjevanja sjajnim maestrom Dinkom Fijom o podukama 10-godišnjoj djevojčici u svjetski priznatom Dječjem zboru RTV Zagreb; kada sam upoznao Matta Collinsa prije nego je njegova ljubav nadahnula njezinu životnu ulogu; kada smo u tim formativnim godinama rocka i čistog entuzijazma nekoliko puta dijelili pozornicu; kada sam potom, od ranih 70-ih do danas, pratio i često potpisivao njezinu bogatu diskobiografiju; na koncu, kada bih iza podne (ne diraj lava dok spava!), u dugim telefonskim razgovorima, slušao njezine monologe vrijedne svake kolumne mudrosti, kada bih…
Ne, zaboravite sve ovo napisano. Zaboravite! Ništa ne može Josipu tako predstaviti kao ona sama, kao njezina glazba. Josipu valja slušati. „Na kraju dobili smo nešto što je samo njezino, posebno, a istodobno i nasljedno, neotuđivo naše: dobili smo Josipinu umjetnost pjevanja.“ (Tvornica glazbe: 1970. -1989.)
Nekad u početku nazvali smo je Crnom panterom, dugo, već dugo, znamo je kao kraljicu rocka i pop ekstravagancije: Njezino Veličanstvo Josipu Lisac!
P. S.
Ono što ne pripada samo Josipi već svakome o kome pišeš ili govoriš osnovni su biografski podaci. Evo fakat onog najosnovnijeg:
Josipa Lisac rođena je u Zagrebu, 14. veljače 1950. u znaku Vodenjaka i podznaku Lavice.”
Foto: Mare Milin
(21)
