U prostorijama Hrvatskog društva skladatelja jučer je organizirana tribina “Nota mog života” povodom 90. rođendana maestra Pere Gotovca. Pred brojnim kolegama i prijateljima Pero Gotovac s puno strasti i energije pričao je o svom životu i radu, prisjećao se brojnih anegdota koje su obilježile njegov život i stvaralaštvo, pogotovo onih vezanih za njegov dugogodišnji rad u Jugotonu na mjestu urednika i producenta.
U izuzetno zanimljivom, gdjegod dirljivom i često zabavnom razgovoru sugovornik mu je bio legendarni novinar te radijski i televizijski voditelj Vojo Šiljak, s kojim je maestro Gotovac prošao najraznovrsnije teme, od skladateljskih početaka u mladosti i izbora glazbenog poziva, preko odnosa s ocem Jakovom, pa do zrelog i poznog rada u i oko glazbe.
Tribina je bila obilježena i gostovanjem Gotovčevog velikog suradnika, čuvenog Ibrice Jusića, koji je dojmljivo interpretirao neke od njegovih znamenitih skladbi, poput “Još uvijek ne znam neke važne stvari” i “Ne dajte da vas zavedu”. Osobit trenutak je bilo i puštanje prve snimke Gotovčeve pjesme, zabilježene čak 1943. godine.
Pero Gotovac rođen je 12. veljače 1927. u Zagrebu. Studentski počeci obilježeni su upisom medicine, od koje ga, prema vlastitom priznanju, odvraća jedno mučno iskustvo s nastave te se odlučuje za studij glazbe kojom se bavio još kao gimnazijalac. Iako je odrastao u glazbeno nesvakidašnje poticajnom okruženju, odluka o vlastitom pozivu, međutim, bila je u potpunosti njegova:
“Otac nikad nije utjecao na moju odluku o bavljenju s glazbom, ali sam kao dijete gledao oca kao komponira, stoga moj odabir nije slučajan. Prvi instrument na kojem sam učio svirati bila je violina. Note sam učio kod cijenjenog Rudolfa Matza, a sve o glazbi sam sam istraživao i učio budući da je moj otac imao jako puno knjiga o glazbi.”
Nakon završenog studija Muzičke akademije u Zagrebu Gotovac postaje urednik i producent diskografske kuće Jugoton (današnji Croatia Records) gdje prvi put u nas na načelima međunarodne prakse organizira urednički mehanizam u tehničko-administrativnom i pravnom smislu. Kao školovani glazbenik, uz urednički, obavlja i producentski posao te sa suradnicima snima mnoge glazbene programe. U postprodukciji često sâm radi i tehničku montažu (osobito za ozbiljnu glazbu) te u arhivi ostavlja tisuće snimljenih minuta. Aktivno djeluje u organizacijskim forumima festivalskih središta koja su stvarala domaću autentičnu, urbanu ili regionalnu popularnu glazbu (Zagreb, Opatija, Split, Istra i Kvarner, Slavonska Požega i dr.) te pridonosi oblikovanju programske fizionomije toga vremena. U tom plodnom i dinamičnom razdoblju 60-ih i sam je, kao skladatelj i aranžer, svojim uspješnicama pridonosio ostvarenju želje za nacionalno-autentičnim glazbenim izrazom. Nakon 17 godina diskografije okreće se svojoj drugoj ljubavi, kazalištu, te preuzima funkciju dirigenta u zagrebačkom Gradskome kazalištu Komedija (1973). Od tada je njegov skladateljski opus vezan uz kazalište, odnosno glazbeno-scensku i TV produkciju. Među popularne skladbe ranijeg razdoblja broje se: “Balada”, “Tebi grade moj”, “Finili su Mare bali”, “Kukuruzi se njišu”, “Don Pasquale”, “Poruka generalima koji žele rat”, “Zemljo moja”, “Na vajnkušeku glava”, “Prljavi rat”, “Odrasli smo”. Njegove prvonagrađene šansone su: “Celuloidni pajac”, “Još uvijek ne znam neke važne stvari” i “Mačka”.
Skladao je izuzetnu scensku glazbu, surađujući na inscenacijama najrazličitijih tekstova, od Krležinih avangardnih drama do Shakespeareovih klasika. Njegov fantastičan opus obuhvaća i dječje glazbene predstave, a posebno mjesto pripada i glazbi za film i televiziju.
Član je HGU-a i HDS-a, a u HDS-u djeluje kao dugogodišnji član predsjedništva te na funkcijama predsjednika i dopredsjednika.
Pero Gotovac dobitnik je mnogih priznanja i nagrada – Sirena, Zlatni satir, Zlatno sidro, Zlatna Trešnja, Zlatna značka HGU-a, zlatne, srebrne i brončane plakete festivalâ Cro patria, Omiš, Split i Požega. Za kolektivni rad na prvoj stereo glazbenoj snimci u Jugoslaviji nagrađen je Ordenom rada sa srebrenim vijencem (1960). Nagradu Josip Štolcer Slavenski za skladateljski rad dobio je 1987. godine. Nositelj je odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995). U kategoriji najbolje folklorne pjesme, “Jubi’ću te uvik iston miron”, s albuma “Na omiškoj stini”, nagrađen je Porinom (2003). Godine 2000. uručen mu je Porin za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.
(127)
