Novi studijski album Ne okreći se, sine koji je Rade Šerbedžija objavio krajem prošle godine već se dva tjedna nalazi na samom vrhu top liste najprodavanijih domaćih albuma.
Izlazak albuma najavljenog singlom i spotom Eto pjesma autora Huseina Husa Hasanefendića, došao je u doba kada cijela Hrvatska, pogotovo njen ranjeni dio Banovina, traži svaku riječ utjehe.
“Pjevam pjesme nove i stare, pjesme moje i pjesme mojih prijatelja, sve su to pjesme o ljubavi. Pune boli i čežnje, strepnje i nade, kao i čitav ovaj naš život, a život nije što i polje preći. To je i poruka ovima koji dolaze poslije nas, da tu stazu koju moraju prijeći pređu na svoj način. I zato, Ne okreći se sine”, izjavio je legendarni glumac nakon izlaska albuma.
Novi službeni singl i lyric video napravljen je za pjesmu Grad, a njen tekst: “Sam prolaziš sad, kroz grad za tebe pust, sva nadanja da se vrate sni što su nekad živjeli tu, ostavljaš sad. Taj tvoj voljeni grad u svakom kutku čuva za te sjećanja jer znaš da si nekad tu, sretan i voljen bio ti, a danas lutaš sam…” koji je Drago Mlinarec napisao 1967. godine i objavio na prvom EP Grupe 220, danas zvuči gotovo proročanski.
Album na kojem su radili vrhunski glazbenici, osim spomenutog Huseina Husa Hasanefendića, Damir Urban, Miroslav Tadić te Ante Gelo, Elvis Stanić, Diran Tavitjan i Mario Igrec koji su velike pjesme Arsena Dedića, Drage Mlinarca, Đorđa Novkovića i Zlatka Arslanagića osvježili novim aranžmanima već je pobrao odlične kritike glazbenih kritičara.
Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu je napisao: “Ne okreći se, sine dirljiv je album jednog glumca koji je odavno pokrenuo i pjevačku karijeru da bi joj posljednjih desetak godina posvećivao sve više pažnje i uza sve jače suradnike. Tako pored spomenutih pjesama valja izdvojiti i krasnu obradu Arsenove ‘Otkako te ne volim’ u kojoj Radi krasno pomažu Gabi za mikrofonom i Matija za klavirom. Često se Rade odužuje Arsenu kao svom glazbenom učitelju, no ovo je vraćanje duga možda i najljepše dosad, baš kao što je u Mišinom hitu ‘Ostala si uvijek ista’ (Đ. Novković – Ž. Sabol), zahvaljujući i melankoličnom Gelinom aranžmanu, Rade dosegnuo još veću dubinu. Prilično je znakovito i koliko se dobro Rade sa svojim sugestivnim glasom snašao u Husovim ‘Eto pjesma’ i ‘Kasna jesen dolazi’ te u Urbanovoj ‘Govorila je tako tiho, tiho, tiho’, odnosno koliko su i Hus i Urban pogodili Radin senzibilitet kojim je uz plejadu cijenjenih glazbenika, aranžera i autora, uključivši Miroslava Tadića, Marija Igreca, Elvisa Stanića, Dirana Tavitjana i druge pomirio svoja šansonijerska, starogradska i etno-pop stremljenja. Grad, ma koje da mu je ime i ma u kojem stanju bio, ovdje je ipak ostao kao pozornica za jednog velikog umjetnika koji teške životne teme i dileme čini podnošljivijima, ali i za čovjeka koji se ‘neće mijenjati’ i koji se ne zna ‘s mržnjom družiti’. Čak ni kad su ‘dani loši, blijedo sivi’, svedeni na ‘gorak okus’ i ‘očaj živi’.”
(19)
