Stjepan Jimmy Stanić – Cowboy Jimmy
Stjepan Đimi Stanić, rođen je 29. siječnja 1929. u Zagrebu. Svoju iznimnu muzikalnost počeo nam je otkrivati kao dvadesetogodišnjak, na samom pragu 50-ih, kao gitarist, pjevač i izvrstan kontarbasist džezističkog nagnuća. Jimmy je zasvirao kontrabas i u orkestru Dizzyja Gillespieja kada je u neobičnoj situaciji, prigodom povijesna gostovanja slavnoga trubača u Zagrebu 1956., minutu prije dvanaest, na samom koncertu uskočio u zamjenu (bendovski basist Nelson Boyd nije na vrijeme stigao iz Rima), premda su u publici sjedili vrhunski domaći kontrabasisti! Punokrvni glazbenik, prvi je koji će najaviti Robićeve nasljednike, a sam će, stjecajem okolnosti (prije svega zbog česta izbivanja iz zemlje), ostati po strani glavne matice.
Ugodan bariton zarana mu postaje glavnim instrumentom, a domaći barovi i zapadnoeuropski noćni klubovi životnim prostorom. Duboki glas fino je legao uz akustični zvuk gitare, mandoline i njegova kontrabasa, jednako kako se i godinama konformno osjećao u okruženju raskošnog bigbandovskog instrumentarija, revijskih ili kombo sastava. Možda nećete vjerovati ali novija knjiška izdanja jazza i rocka zapamtit će ga i kao jednog od prvih pjevača, ako ne i prvoga koji je na ovim prostorima izvodio rock ‘n’ roll u živo! Hrvatski jazzisti Stjepana Fučkara (Zagreb 2007.) i Rokenrol u Jugoslaviji – Izazov socijalističkom društvu (1956. – 1968.) Aleksandra Rakovića (Beograd 2011.) ispravit će ranije učinjene propuste u ovdašnjoj bibliografiji rocka i zabilježiti da su Stanićevi zagrebački nastupi u Varijeteu i Ritz baru 1956. te precizno dokumentiran nastup na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu, 7. veljače 1957. bili prve koncertne manifestacije nove globalne glazbene senzacije u tadašnjoj Jugoslaviji!
Debitantsku ploču Cowboy Jimmy snimio je slučajno, dvije godine ranije, kao član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere. Zahvaljujući nadimku Jimmy (a ne obrnuto!), dopao ga je taj pseudo C&W švicarsko-njemačkog podrijetla kada ga je šef Nikica pozvao, našalivši se: “Jimmy, imamo za tebe pjesmu po mjeri – Cowboy Jimmy!” Tako je svojim premijernim tvrdim singlom na 78 okretaja godinama, tih 50-ih, svakodnevno jahao radio valovima, usporedo s Robićem i njegovim Joeom (Hej, Joe) te s Plašljivim gaučom Vojina Popovića, jodlajući “o prerijskoj sili hrabroj kao lav” i usput nam potvrđujući popularnost kaubojskog žanra! Slična će biti i sljedeća uspješnica Mladi poštar, koju je snimio 1956. (strana B: Čekat ću), zajedno s još tri “tvrda” singla nafilana američkim standardima s prilogom domaćeg noveltyja (They Can Take i My Heart Stood Still; Don’t Blame Me i Take A Chance On Love; Zlatne minđuše/Golden Earrings i Mali Bam). Sve to uz beogradski ansambl rođenog Zagrepčanina Aleksandra Nećaka, tijekom Jimmyjeva intezivna treniranja noćnog života u glavnom gradu tadašnje države.
No, već prije toga, zahtjevne Volim Pariz i Flamingo, u aranžmanima Tomice Simovića i Miljenka Prohaske, najavit će karijeru s jedne strane omeđenu evergrinima po mjeri njegova croonerskog melizma, poput Zamagljenog prozora, Prolazi sve i Jutro će promijeniti sve, i s druge dosjetkama, kao što su Bio sam konjušar cara, Moja kobila Suzy, Prsluk pucam, koje su otkrivale Jimmyjevu sklonost humoru, osobini što će ga promaknuti u posve osobita vicmahera i originalna zabavljača.
Njegov topao, omnipotentan vokal dopuštao mu je da se upušta u trku s hitovima dana kao što je u 50-ima bio Bernardine, u 60-ima Dilajla (Delilah) i Bonnie i Clyde, a početkomn 70-ih El condor pasa; da snimi longplejke sa standardima ranije proslavljenim u izvedbama Franka Sinatre, Dina Martina, Nata Kinga Colea ili Tonyja Bennetta, poput Stjepan Jimmy Stanić Live In Concert ili Jimmy Stanić & Glenn Rich Orchestra (zapravo Orkestar Silvija Glojnarića!); ali prije svega da nas svojim ležernim i nepretencioznim, duhovitim nastupima i bogatim tonom punim svinga prenese u atmosferu klupske zabave popraćene salvama smijeha.
Filmskim uspješnicama iz vremena senzacionalne pojave tonfilma poput Bijelog jorgovana i Pastira Kostje, domaćim šlagerima iz 30-ih, 40-ih i ranih 50-ih Noćas, Zašto si pospan Čo?, Snivaj, zlato moje, Jesenja elegija, Kaži zašto me ostavi, pjesmama dosjetki i perolascivna humora kao što su Dimnjačar, Španja, Micika ili onih čeških izvora – s retrovizorom u zajedničko nam austro-ugarsko dvorište – Benešovom Pokloni svoj mi foto, Kukavicom Jarde Jankovca ili Crvenom suknjicom Vaclava Blaha, Jimmy nam je, sve češće u društvu sa svojom Barbarom, nepogrešivo vraćao onaj agramerski štih, prisan duh purgerskog Zagreba, uvodeći nas u nešto poput estradne verzije celuloidna hita Tko pjeva zlo ne misli.
Na estradnoj vjetrometini izložen varljivoj ljubavi publike te stranputicama i brzacima, kroz koje se prolazi u potrazi za umjetničkim gralom, ostao je uspravan, na onoj svjetlijoj, sunčanoj strani. Potvrđuje se to i ovim priznanjem, priznanjem što mu ga odaju oni koji ga i najbolje poznaju – njegovi kolege glazbenici i glazbeni insajderi.
Porin za životno djelo govori o bogatoj, zapravo iznimnoj glazbenoj i životnoj dionici što ju je do sada prešao i sažeti je u tek dvije-tri kartice teksta nemoguće je, kao i bilo koju sličnu biografiju. Recimo da se time i nismo previše opterećivali, jer – sudeći po njegovom bioritmu – Jimmy nije rekao svoju zadnju!
Autor teksta: Siniša Škarica
Izdavač: Jugoton – C-6293 | Format: 10 “, 78 min, Single, Mono
(5056)
