Ivo Josipović skladatelj je i pravnik, bivši predsjednik Republike Hrvatske koji je dosad napisao šezdesetak skladbi od kojih su Zagrebački solisti i gosti na koncertu održanom 28. kolovoza u Muzeju Mimara u Zagrebu izveli njih pet.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Pet skladbi izvedenih te večeri, a koje najbolje ocrtavaju širinu stvaralaštva i neosporan talent Ive Josipovića, bile su: Samba da camera, za gudače, Kurosavin nemir svijeta, za gudače i udaraljke, Zelena naranča, pjesme iz Dalmacije za gudače (praizvedba), Susreti u snima, za mezzosopran i gudače na stihove stare japanske lirike i Dernek, za dva klavira, udaraljke i gudače.
Glazbeni producent albuma je Goran Martinac, a svih pet skladbi objavljeno je na bogato opremljenom CD izdanju dok su snimka koncerta i bonus dokumentarac “Ivo i prijatelji” u produkciji CMC televizije i Croatia Recordsa objavljeni na Blu-rayu. Izdanja za koja likovno oblikovanje potpisuje Daniel Ille u prodaji su po cijeni od 79 kuna, odnosno 99 kuna.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Zagrebački solisti, sjajan ansambl pod ravnanjem akademika Zorana Juranića, koji tijekom više od šest desetljeća pod umjetničkom palicom znamenitih koncertnih majstora održavaju kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini i koju redovito prezentiraju na prestižnim svjetskim koncertnim pozornicama, ugostili su mezzosporanisticu Luciju Ercegovac koja je gostovala u izvedbi skladbe Susreti u snima, udaraljkaše Hrvoja Sekovanića i Marka Mihajlovića koji su gostovali u izvedbi skladbi Kurosavin nemir svijeta i Dernek te pijaniste Filipa Faka i Danijela Detonija koji su gostovali u izvedbi skladbe Dernek.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Svih pet izvedenih skladbi na najbolji mogući način zaokružuju suštinu Josipovićevog stvaralaštva. Od pet skladbi, Zelena naranča doživjela je praizvedbu, te one dodatno naglašavaju “…sve sastavnice Josipovićeva skladateljskog izraza već četiri desetljeća prisutne u određenim inačicama u njegovu opusu”, kako je to sročila Erika Krpan te zaključila: “Jer kako inače iskazati glazbu kao radost, kao igru mašte, ali i kao empatiju koja poput šifriranih poruka obuhvaća cjelokupno Josipovićevo glazbeno djelo.”
(73)
